EU ETS - The EU Emissions Trading System

Detalji

Kreirano Nedjelja, 13 Listopad 2013 20:35

Hitovi: 4036

EU ETS (The EU Emissions Trading System) je međunarodni sustav za trgovanje emisijama stakleničkih plinova u Europskoj Uniji zasnovan na EU Direktivi 2003/87/EC, a predstavlja jedan od temeljnih mehanizma  Europske Unije u borbi protiv klimatskih promjena. Uspostavom ETS-a omogućuje se provedba  mjera nad subjektima obuhvaćenih ETS-om, a  s ciljem izvršenja obveza preuzetih Kyotskim protokolom. Navedeni je protokol prihvaćen na trećoj Konferenciji stranaka UNFCCC u Kyotu 11. prosinca 1997. godine, a uz okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime, dodatak je međunarodnom sporazumu o klimatskim promjenama koji je potpisan s ciljem smanjivanja emisije ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova. Do sada ga je potpisalo oko 200 država i različitih vladinih i nevladinih organizacija diljem svijeta.

Sam sustav trgovanja funkcionira na principu ograničenja dozvoljene količine emitiranih emisija stakleničkih plinova, tzv. kvota, koje smiju ispuštati različita postrojenja obuhvaćena Dirketivom – npr. tvornice, elektrane, zrakoplovni operateri i slično. Ograničenje dozvoljene količine emisija se s vremenom smanjuje, a s konačnim ciljem da u 2020. Godini ukupne emisije iz sektora obuhvaćenih EU ETS-om budu za 21% niže u odnosu na razinu emisija 2005 godine. Svake godine postrojenje - obveznik mora posjedovati onoliko emisijskih jedinica koliko je potrebno za pokrivanje verificiranih emisija pri čemu obveznik, ukoliko smanji svoje emisije stakleničkih plinova ulaganjem u nove i energetski učinkovitije tehnologije, preostale emisijske jedinice može sačuvati za pokrivanje budućih potreba ili ih može prodati drugom obvezniku kojem nedostaju emisijske jedinice za pokrivanje verificiranih emisija.

{youtube}5YCftIlYLyw{/youtube}

Korisnici sustava mogu prodavati ili kupovati emisijske jedinice,  također mogu koristiti količine jedinica proizašlih iz provedbe projektnih aktivnosti (tzv. fleksibilni mehanizmi Kyoto protokola) iz mjera za smanjenje emisija u projektima širom svijeta. Pokrenut 2005. godine, EU ETS se do sada odvijao kroz tri faze. Od 01.01.2005. do 31.12.2007. godine trajalo je prvo razdoblje trgovanja – tzv. probno razdoblje (priprema za mehanizam međunarodnog trgovanja emisijama stakleničkih plinova u skladu s Kyotskim protokolom). U siječnju 2008. je započelo tzv. drugo razdoblje trgovanja koje je trajalo do siječnja 2013., a koje se poklopilo sa prvim obvezujućim razdobljem Kyotskog protokola.

Od 2013. do 2020. u tijeku je treća faza trgovanja pri čemu valja napomenuti kako je Hrvatska postala sastavni dio ovog sustava od 1. siječnja 2013. godine, pola godine prije pristupanja u Europsku Uniju. U ovoj fazi u Republici Hrvatskoj se  primjenjuje jedinstvena dodijeljena kvota na emisije stakleničkih plinova za cijelu EU. Emisijske jedinice dodjeljuju se putem dražbe, a za postrojenja kojima se emisijske jedince dodjeljuju besplatno usklađena su pravila raspodjele koja vrijede diljem EU.

U trgovanje emisijskim jedinicama stakleničkih plinova u ovom razdoblju trgovanja u EU ETS su uključeni sektori:
•Ugljikov dioksid (CO2) iz proizvodnje električne i toplinske energije, energetski-intenzivni industrijski sektori, uključujući rafinerije nafte, čeličane te proizvodnja željeza, aluminija, metala, cementa, vapna, stakla, keramike, celuloze, papira, kartona, kiselina i rasutih organskih kemikalija;
•Ugljikov dioksid (CO2) iz civilnog zrakoplovstva;
•Didušikov oksid (N2O) iz proizvodnje dušične kiseline, adipinske kiseline, kaprolaktama, glioksala i glioksilne kiseline;
•Perfluorokarbonati (PFC) iz proizvodnje aluminija.

Za provedbeni dio nadzora EU ETS-a i verifikaciju količina emisija iz postrojenja odgovorni su ovlašteni verifikatori (popis ovlaštenih tijela u Republici Hrvatskoj dostupan je na stranici Ministarstva zaštite okoliša i prirode: www.klima.mzoip.hr). Verifikator predstavlja kompetentno, neovisno, ovlašteno tijelo ili osobu koja ima odgovornost za rad na izvještajima u procesu verifikacije u skladu sa detaljnim zahtjevima koje su  postavile države članice prema Prilogu V. Direktive 2003/87/EK. Verifikator mora biti neovisan od operatera, tj. verifikator ne smije biti operator, vlasnik operatora ili u vlasništvu operatora. Uredbom Komisije EU broj 600/2012., a koja je u primjeni od 1. siječnja 2013. godine, verifikatorima je propisana obveza akreditacije od strane nacionalnog akreditacijskog tijela.

U Republici Hrvatskoj Ministarstvo zaštite okoliša i prirode je središnje nacionalno tijelo nadležno za vođenje Nacionalnog sustava dok je za provedbu poslova izvješćivanja odgovorna Agencija za zaštitu okoliša.

Izvor:SVIJET KVALITETE